Zašto američki psihijatar i autor Edward Hallowell kaže: “Imati ADHD mozak je kao imati motor Ferrarija s kočnicama bicikla”?

Autorica: Merdina Mostarlić, psihologinja

Prvo, želim naglasiti da u Bosni i Hercegovini nije moguće dobiti formalnu dijagnozu ADHD-a. Osobe koje sumnjaju na ovaj poremećaj prisiljeni su ići u Hrvatsku, ili neku od zemalja zapadne Evrope da bi dobili formalnu potvrdu iste. Termin za istu se uglavnom čeka 6 i više mjeseci. ADHD je kompleksan neurobiološki poremećaj ali za potrebe razumijevanja emocija i smokontrole u kontekstu ADHD-a, dovoljno je da znate da su dijelovi mozga odgovorni za to kako ćete se ponašati u određenoj situaciji: amigdala, corpus striatum i prefrontalni korteks. Najjednostavnije rečeno, corpus striatum je povezan sa inhibicijom odgovora na podražaj koji je percipirala amigdala i skupa s prefrontalnim korteksom procjenjuje emotivnu važnost podražaja i reguliše odgovor. Većina simptomatologije ADHD-a vezana je za inhibiciju, tj. sposobnost da usporite i spriječite

eskalacije. Kada mozak prepozna podražaj iz okoline, on koristi inhibiciju da bi usmjerio

ponašanje u našu korist. Kao kada ispalite praćku. Lako ju je ispaliti, ali kontrolisati kretanje je značajno zahtjevnije.

Kako nepravilnosti u funkcioniranju corpus striatuma koji je zadužen za inhibiciju utječu na najviše prepoznate simptome ADHD-a?

– Distraktibilnost je slaba inhibicija distraktora- “Ne uspijevam se vratiti na ono na što se trebam fokusirati jer ne kočim prije nego što se fokusiram na drugu nebitnu stvar”

– Impulsivnost je oslabljena inhibicija ponašanja i emocija prije nego što promislis- “Ne uspijevam kočiti svoju emotivnu reakciju prije nego što eskalira”

– Hiperaktivnost je slaba inhibicija fizičke i mentalne aktivnosti- “Stalno se krećem, prelazim iz jedne aktivnosti u drugu”.

Sada, pošto smo pokrili osnovne termine i najcešće prepoznate simptome ADHD-a, prelazimo na emotivnu disregulaciju kao prečesto zanemareni a ključan aspekt ADHD-a.

“Ne možeš naći telefon/ključeve/daljinski i krećem da galamim i psujem kao kočijaš iako sam inače dobrodusni cvijetić koji mrava ne bi zgazio”

“Partnerica mi je rekla da uradim ono što sam svakako planirao. Eh, sad neću nikako!”

Onaj corpus striatum s početka teksta u ADHD mozgu oslabljeno inhibira emotivne i ponašajne reakcije. Rezultat su često ekstremne reakcije izvan proporcija pa čak i na sitne frustracije i izazove koje percipiramo važnima.

U neurotipičnom mozgu, napad ljutnje ili zabrinutosti pokreće signalizacija iz amigdale, koja uspostavlja komunikaciju s corpus striatumom. Corpus striatum reguliše emotivnu reakciju I omogućava 2 sekunde za refleksiju prije nego što se reakcija manifestuje. Nažalost, osobe s ADHD mozgom, često na raspolaganju nemaju te dvije sekunde.

To znači da će osoba sa ADHD-om često:

– Ispoljiti emotivnu reakciju čiji intenzitet nije proporcionalan intenzitetu samog triger

– Imati problem da se smiri nakon što se emocija pojavi

– Djelovati neosjetljivo ili nesvjesno emocija drugih ljudi u tom momentu

Tip emotivne disregulacije tipičan za adhd karakterisan je deficitom su samoregulaciji emotivnih

simptoma kao što su iritabilnost, ljutnja, niska tolerancija na frustraciju, izljevi bijesa, emotivna impulsivnost i promjene raspoloženja.

Fred Reimherr je nedavno revidirao validnost kriterija za dijagnostiku ADHD-a i u skladu s tim podijelio ovaj poremećaj na dva tipa: od ranije poznati nepažljivi (inattentive) tip i emotivno neregulisani tip. Ovo je velika stvar jer je emotivna disregulacija ignorisala 50 godina a sada postaje jedna od definirajućih karakteristika u Evropi i SAD-u.

Zašto vas kada odete na dijagnostiku za ADHD u neku od susjednih zemalja uglavnom neće pitati o emocijama i kako ih regulišete (osim ako se također sumnja na poremećaje raspoloženja): Zato što se u dijagnostici ADHD-a još uvijek koristi DSM V. Ovaj dijagnostički priručnik pored 18 kriterija vezanih za pažnju, hiperaktivnost i impulsivnost uopće ne uključuje emotivnu regulaciju te se pokazuje gotovo beskorisnim u dijagnostici odraslih sa ADHD-om jer izostavlja adresirati neke od osnovnih pojavonosti u odrasloj dobi. U zapadnoj Evropi se u proteklih 6 godina provodi više istraživanja na ovu temu i ED je čak i uvedena kao jedan od 6 glavnih kriterija konsenzusom 2019.

Zašto je ovaj ključni simptom toliko dugo a i sada prečesto zanemaren? Zato što kriterije pišu istraživači a njima je bitno da je simptom mjerljiv i da mogu zaraditi zahvaljujući istraživanju istog. Emotivna disregulacije je simptom koji se pojavljuje i kod drugih poremećaja, narocito poremećaja raspoloženja. Ono što je tipično za ED kod ADHD-a je što osoba najčešće zna sta je trigerovao a ne kao npr kod bipolarnog gdje nije nužno uzrokovana nekim okolinskim trigerom.

Zašto su manjkavosti u dijagnostičkim kriterijima veliki problem?

Osobe sa ADHD-om razmišljaju, osjećaju i pristupaju životnim izazovima na drugačiji način u odnosu na neurotipične pojedince. Sposobnost regulacije emocija, ponašanja i sposobnost kontrolisanja ponašajnih odgovora na triggere iz okoline značajno utječe na samopouzdanje i sliku o sebi, prirodu i kvalitet odnosa ali i na to koliko će osoba uopće uživati u interakcijama s drugima. Neki od mojih klijenata u psihoterapiji sebe tokom izlaganja drugima upoređuju s otvorenom ranom za sto mislim da je dobra analogija.

Neregulacija emocija također značajno utječe na spavanje (kvalitet sna, lakoću uspavljivanja I koliko osvježeni se budite) a dodatno, ako se budite umorni to će dodatno loše utjecati na emotivnu regulaciju.

Dugoročno gledano, jasno vam je zašto je ovo jedan od simptoma koji najpogubnije utječe na zadovoljstvo i kvalitet života pojedinaca sa prepoznatim i neprepoznatim ADHD-om.

Neuroznastvenici često pojedince sa ADHD nervnim sistemom opisuju kao pojedince koji vode intenzivne strastvene živote, kad smo veseli veseliji smo od ostalih, kad smo tužni tužniji smo od ostalih. Emocije su intenzivnije. Dakle ne radi se o drugačijoj vrsti emocija. Javlja se isti tip emocija i iz istih razloga kao i kod neurotipičnih pojedinaca. Razlika je najčešće samo u intenzitetu.

William Dodson kaže da osobe sa ADHD-om često steknu uvid u svoje emocije kad je već kasno, u onom istom trenutku kada i drugi oko njih koji to samo posmatraju.

Rejection Sensitivity Dysphoria RSD (nezgrapno prevedeno na bosanski jezik Disforija osjecaja odbijanja) je jedna od najčešćih i najtežih manifestacija emotivne disregulacije.

Ne postoji konsenzus vezano za to šta je Rejection Sensitivity Dysphoria. U psihoterapijskoj

praksi mogućnost postojanja iste provjeravamo pitanjem: Jeste li od kad znate za sebe bili mnogo osjetljiviji od ostalih na kritiku, zezanje, odbijanje, ili na vlastiti osjećaj da ste u nečemu neuspješni ili zakinuti?

Niko ne voli biti kritikovan ili odbijen. Ali ne radi se o tome, radi se o intenzitetu patnje koji realno ili percipirano odbijanje i kritikovanje izaziva. RSD podrazumijeva značajno intenzivniji osjećaj od uobičajene neprijatnosti koja prati realnu ili percipiranu kritiku I odbijanje. Otud ovo dysphoria- sto na grčkom znači nepodnošljivo- jer ispitanici uglavnom ne uspijevaju opisati osjećaj osim ovom rječju. Možemo opisati intenzitet (grozno, odvratno, katastrofalno) ali ne i vrstu osjećaja.

Istraživanja na ovu temu pokazuju da čak 95% osoba sa ADHD-om doživljava RSD. Nije kod

svakoga pretjerano ometajuće i učestalo. Često joj se pripisuje i fizička bol, kao udarac u prsa. Nemoguće ju je opisati onima koji ju ne doživljavaju te traje od par minuta do nekoliko mjeseci (npr poslije raskida/razvoda, otkaza i sl). Ovo je nerijetko razlog zašto ljudi sa ADHD-om počnu da se organizuju na način da maksimalno izbjegavaju situacije u kojima ovaj nepodnošljivi osjećaj može biti izazvan.

Kako se osobe sa RSD uglavnom pokušavaju zaštiti:

– Perfekcionizam- kada se osobe odlučuju biti najbolji što mogu u različitim aspektima

funkcionisanja da bi spriječili da budu kritikovani ili odbijeni, poznatiji kao overachievers;

– People pleasing je najčešći pristup ali nažalost cijena po osobu je ogromna u vidu odustajanja od vlastitih preferencija, želja, potreba i ciljeva;

– Odustajanje – kada osoba odlučuje odustati od većine stvari u kojima postoji mogućnost da će biti neuspješna, kritikovana ili odbijena Rejection Sensitivity Dysphoria (RSD) može biti prisutna i kod onih s graničnim poremećajem ličnosti kao i bipolarnom depresijom, ali razlikuju se u uzrocima i manifestacijama. Kod osoba s ADHD-om, RSD obično proizlazi iz specifičnih okidača poput odbijanja ili kritike, uzrokujući brze i intenzivne emocionalne reakcije. S druge strane, kod BPD-a, RSD može biti samo jedan od mnogih simptoma šireg spektra problema s emotivnom regulacijom, poput naglih promjena raspoloženja, nestabilnih interpersonalnih odnosa i slike o sebi. Kod bipolarnog poremećaja, RSD može biti dio šire slike depresivnih epizoda, koje se javljaju kao dio ciklusa maničnih i depresivnih

faza. Diferencijacija RSD-a izazvanog ADHD-om i onog povezanog s BPD-om ključna je za odabir tretmana. Važno je izabrati dijagnostičara koji će uraditi evaluaciju i diferencijalnu dijagnostiku jer lijekovi koji se koriste u tretmanu bipolarnog poremećaja i graničnog poremećaja ličnosti mogu napraviti veliku štetu osobama sa ADHD-om.